Bave?i se sje?anjima, svakodnevicom, „zvucima vlastite unutrašnjosti“, Aida Bagi? bavi se ponajprije pjesni?kim jezikom. Od elemenata privatnih uspomena i privatnih fikcija, fragmenata bajki, preobraženih krhotina svakidašnjice, autorica stvara koherentan poetski svijet, potvr?uju?i ga uvijek iznova kao jedinu krhku mogu?nost pripadanja.   Što je tijelo i komu je ono meta? Što je njegova jednina i množina? ?emu je izloženo? Govori ili pjeva: privla?na pokretljivost naslova, putovanje od sebe do sebe, silina usamljenosti i brojnost razli?itih imena, asocijacija, podsje?anja i ?itateljskih datuma? I jedno i drugo, rekli bismo misle?i i na prisutno i na ono neuhvatljivo, neizre?eno u knjizi odluka o odlascima, o disanju i težini tišine, o svakodnevnom i prolaznom, o pam?enju, volji i upornosti. S uzbu?enjem ?itamo što se promijenilo u slici vremena, vremena koje živi usporedo s vidljivim i nevidljivim, zaboravljenim ili prešu?enim. ?itaju?i otkrivamo kako na mjesta jednih pristižu druga tijela (koja su uvijek laka meta), kao što uvijek izlaze?i iz jezika pristižemo u drugi jezik (poezije) skrivene suvremenosti, skrivenoga života, koji, možda baš zbog toga, postaje i naš. (Miroslav Mi?anovi?)