Amila Kahrović-Posavljak piše bez milosti. Moglo bi se reći da nas njezin uznemirujući romaneskni prvijenac vodi na putovanje u srce traume, kroz brutalnu stranu djetinjstva, kroz pakao odrastanja, prostor ispunjen okrutnošću i beznađem, unutar kojega skupina tinejdžera traga za smislom i prepušta se samodestruktivnom buntovništvu. Usko fokusirana perspektiva istovremeno omogućuje panoramski široku sliku, jer ne radi se tek o gradskome kvartu s njegovim prljavosivim i grafitima išaranim inventarom, već o ruševinama društva i ruševinama svih vrijednosti – uključujući one što su nekoć služile kao forma-tivni orijentiri – nakon povlačenja ratne stihije. Rat se u ovome romanu izravno ne spominje, ali sve vrijeme pulsira svojim kobnim posljedicama. Iznimno sugestivnom naracijom, od koje će nježnije duše vjerojatno zaboljeti stomak, Amila Kahrović-Posavljak približava nam hiperrealizam tranzicijske distopije, ambijent kao stvoren za drobljenje nade, pa će i fraza o onima što „tek zakoračuju u život“ voditi u kolektivno gubljenje tla pod nogama. Ako tu ima mjesta za budućnost, ona je takva da se do nje dopire kroz ušicu igle.

Viktor Ivančić