U Tihom rušenju Ivica Prtenjača ponovo se uspinje na ‘brdo’, ali ovaj put ono se nalazi u Haulikovoj ulici, u jednom oronulom zagrebačkom stanu. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomoćnikom treba učiniti ono što i inače radi – oljuštiti sve sa zidova i ponovo ofarbati. Čini se kao ugodan, prilično usamljen rutinski posao, daleko od nametljivih ljudi, baš onako kako najviše voli. Ali, čovjek koji ih je angažirao, i njegova životna priča, promijenit će živote svih likova u romanu.

Tijekom rušenja i renoviranja događa se isto što i tijekom života na brdu u prošlom, nagrađenom Prtenjačinu romanu – odmak, kontempliranje i preslagivanje života. Ali pisac je ovaj put, usprkos tragičnim događajima o kojima čitamo, optimističniji, a njegovi junaci čine se spremniji za nastavak života.

Tiho rušenje može se čitati i kao svojevrstan nastavak Brda, ne po principu što je bilo dalje, jer likovi su novi, nego kao sljedeća pjesma u pjesničkom ciklusu, u kojem sve tekstove povezuju dominantni motivi i teme. Tiho rušenje, naravno, nije pjesma, nego velik roman u kojem ima puno poezije. S jedne strane filigranski precizne rečenice, a s druge začudne metafore spuštaju nas u ono što je proznom iskazu obično nedohvatljivo, i jamče čitateljski užitak koji u ovoj zemlji, na taj način, može pružiti samo Ivica Prtenjača.